TIM ŠVEDSKIH I AMERIČKIH NAUČNIKA pokazao je po prvi put da se ugljenične nanocevčice mogu razgraditi na vodu i ugljen-dioksid pomoću enzima mieloperoksidaza (myeloperoxidase, MPO) koji se nalazi u izvesnim vrstama belih krvnih zrnaca poznatim kao neutrofili, specijalizovanim za neutralisanje škodljivih bakterija. Svoje otkriće su objavili u časopisu Nature Nanotechnology.
Ugljenične nanocevčice su do sada smatrane biorezistentnim i potencijalno otrovnim, jer se ne razlažu ni u tkivima ni u prirodi. Nedavna istraživanja su pokazala da su laboratorijske životinje koje su bile izložene njihovom uticaju putem udisanja ili ubrizgavanjem u abdominalnu šupljunu, dobijale jaku upalu i promene u tkivima. Upale i promene tkiva (fibroza) izazvane izlaganjem ovim nanocevčicama dovodile su do smetnji u rada pluća i čak bi mogle izazvati i rak. Pre godinu-dve neki naučnici su čak tvrdili da su ugljenične nanocevčice veoma slične azbestnim vlaknima koja su biorezistentna i mogu kod ljudi izazvati rak pluća čak i godinama posle izloženosti.
„Ovo znači da se ugljenične nanocevčice mogu učiniti bezopasnim, na primer u slučaju akcidenta u proizvodnji, a naš nalaz bi se mogao pokazati relevantnim i za buduću upotrebu ugljeničnih nanocevčica u medicinske svrhe“, izjavio je Bengt Fadil (Fadeel), profesor na švedskom medicinskom fakultetu Karolinska Institutet. „Prethodne studije su pokazale da se ugljenične cevice mogu koristiti za unošenje lekova i drugih supstanci u ljudske ćelije, ali se nije znalo kako bi se moglo kontrolisati njihovo razgrađivanje, što je izuzetno važno, jer mogu izazvati neželjenu toksičnost i oštetiti tkiva. Naša studija pokazuje da se mogu biološki razgraditi na bezopasne komponente.“
Ugljenične nanocevčice sačinjavaju atomi ugljenika poređani u jedan sloj savijen u cevčicu čiji je prečnik par nanometara, a dužina od nekoliko desetina nanometara do nekoliko mikrometara. Lakše su i jače od čelika i imaju izuzetno dobru električnu i toplotnu provodljivost. Mogu se proizvesti u industrijskim razmarama, pre svega za inženjerske namene ali i za neke proizvode široke potrošnje.
Studija je nastala pod vođstvom švedskih istraživača, u saradnji s naučnicima univerziteta u Pitsburgu i američkog nacionalnog instituta za zdravlje i bezbednost na poslu (NIOSH), a finansirali su je američki nacionilani institut za zdravlje (NIH) i Evropska komisija u okviru svog sedmog okvirnog programa (FP7). Rad je bio deo projekta Nanommune koji koordinira pomenuti švedski profesor i u koji je pored švedskog univerziteta uključeno još 13 istraživačkih grupa iz Evrope i Amerike. (M.V.)
Izvor: www.mikro.rs
Ugljenične nanocevčice su do sada smatrane biorezistentnim i potencijalno otrovnim, jer se ne razlažu ni u tkivima ni u prirodi. Nedavna istraživanja su pokazala da su laboratorijske životinje koje su bile izložene njihovom uticaju putem udisanja ili ubrizgavanjem u abdominalnu šupljunu, dobijale jaku upalu i promene u tkivima. Upale i promene tkiva (fibroza) izazvane izlaganjem ovim nanocevčicama dovodile su do smetnji u rada pluća i čak bi mogle izazvati i rak. Pre godinu-dve neki naučnici su čak tvrdili da su ugljenične nanocevčice veoma slične azbestnim vlaknima koja su biorezistentna i mogu kod ljudi izazvati rak pluća čak i godinama posle izloženosti.
„Ovo znači da se ugljenične nanocevčice mogu učiniti bezopasnim, na primer u slučaju akcidenta u proizvodnji, a naš nalaz bi se mogao pokazati relevantnim i za buduću upotrebu ugljeničnih nanocevčica u medicinske svrhe“, izjavio je Bengt Fadil (Fadeel), profesor na švedskom medicinskom fakultetu Karolinska Institutet. „Prethodne studije su pokazale da se ugljenične cevice mogu koristiti za unošenje lekova i drugih supstanci u ljudske ćelije, ali se nije znalo kako bi se moglo kontrolisati njihovo razgrađivanje, što je izuzetno važno, jer mogu izazvati neželjenu toksičnost i oštetiti tkiva. Naša studija pokazuje da se mogu biološki razgraditi na bezopasne komponente.“
Ugljenične nanocevčice sačinjavaju atomi ugljenika poređani u jedan sloj savijen u cevčicu čiji je prečnik par nanometara, a dužina od nekoliko desetina nanometara do nekoliko mikrometara. Lakše su i jače od čelika i imaju izuzetno dobru električnu i toplotnu provodljivost. Mogu se proizvesti u industrijskim razmarama, pre svega za inženjerske namene ali i za neke proizvode široke potrošnje.
Studija je nastala pod vođstvom švedskih istraživača, u saradnji s naučnicima univerziteta u Pitsburgu i američkog nacionalnog instituta za zdravlje i bezbednost na poslu (NIOSH), a finansirali su je američki nacionilani institut za zdravlje (NIH) i Evropska komisija u okviru svog sedmog okvirnog programa (FP7). Rad je bio deo projekta Nanommune koji koordinira pomenuti švedski profesor i u koji je pored švedskog univerziteta uključeno još 13 istraživačkih grupa iz Evrope i Amerike. (M.V.)
Izvor: www.mikro.rs
Postavi komentar
Vaš komentar: